Verujemo da je najveća i najhitnija od svih naših potreba – potreba za oživljavanjem istinske pobožnosti, što je prava biblijska duhovnost, ili Hristos u nama oblikovan Svetim Duhom (Galatima 4,19; Kološanima 1,27). Takva duhovnost nije prirodna za grešnu osobu koja je smatra ludošću: „Tjelesni čovjek ne razumije što je od Duha Božijega“ (1. Korinćanima 2,14).
Suštinski deo učeništva i obučavanja budućih propovednika na Teološkom fakultetu je njihovo osposobljavanje da neguju pravu biblijsku duhovnost kroz opravdanje i proces posvećenja, jer im je nemoguće da drugima pruže nešto što sami nemaju (Dela apostolska 4,13; 1. Korinćanima 6,11; 1. Petrova 1,2).
Kao i u svemu drugom kad je vera u pitanju, hrišćani dvadeset prvog veka treba da zaštite svoja uverenja i običaje u vezi sa duhovnošću kako bi bili sigurni da ne odstupaju od biblijskih principa. U današnjem postmodernom, pluralističkom svetu, sa njegovim višestrukim uticajima, od istočnjačkih nehrišćanskih religija, animizma, nju-ejdža i drugih izvora, značenje pojmova u vezi sa „duhovnošću“ i „duhovnom formacijom“ postalo je dvosmisleno i konfliktno. Neki izrazi koje su adventisti ranije slobodno koristili postali su kontroverzni. Na primer, izraz duhovno se od strane nekih u današnjoj kulturi koristi kao opšta, sveobuhvatna reč za čulna, emocionalna, fizička, intelektualna, ili iskustva namenjena izgradnji pozitivnog odnosa sa nekom nejasno definisanom „višom silom“ bilo unutar ili izvan sopstvenog bića. Ponekad se duhovnost povezuje sa nebiblijskim praksama kao što su „usmerena molitva“ („centering prayer“), „kontemplativna molitva“ ili „molitveni lavirint“. Ove prakse upućuju pojedince da odaberu određenu reč koju će neprestano ponavljati kao središte svojih misli, odnosno da ostvare kontemplativno, nepomućeno stanje u kome svaki pokušaj da se pažnja odvrati na nešto drugo gubi silu. One imaju za cilj da pojedince uključe u putovanje u „središte bića“ i da ih na taj način uvedu u stanje „jedinstva“ ili „stapanja“ sa božanskom prisutnošću koja u njima obitava. Ovakvo sagledavanje duhovnosti, propraćeno navedenim disciplinama, nikada nije našlo mesto u nastavnom planu i bogoslužbenim praksama koje se održavaju na Teološkom fakultetu. Međutim, s obzirom da se u ovoj adventističkoj obrazovnoj ustanovi predaje predmet „Osnove biblijske duhovnosti“, i da se među pojedinim vernicima Adventističke crkve ovaj predmet dovodi u vezu sa pokretom duhovne formacije i njenim duhovnim disciplinama, uprava Teološkog fakulteta je tim povodom odlučila da izda saopštenje u kome će objasniti principe, vrednosti i metode biblijske duhovnosti koja se u ovoj instituciji uči, neguje i upražnjava.
Biblijska duhovnost može se definisati kao proces božanske obnove i isceljenja narušenog odnosa između Trojedinog Boga i čovečanstva. Kao takva, biblijska duhovnost predstavlja odgovor pokajničkog ljudskog srca i uma na ljubav koja ispunjava Božje srce i um (1. Korinćanima 2,12.13; Rimljanima 8,14). Bog nas je stvorio po svom obličju i sa sposobnošću da s Njim komuniciramo u okviru jednog ličnog odnosa. Ta sposobnost i taj odnos su kobno izobličeni grehom (1. Mojsijeva 1,27; 3,1-9). Bog je taj koji nas poziva sebi, oživljava zamrle duhovne sposobnosti grešnog ljudskog srca i navodi nas da upoznamo Boga, da Ga zavolimo, da se oslonimo na Njega i da Mu budemo poslušni (1. Mojsijeva 3,9; Jovan 17,3; Kološanima 1,21-23; Efescima1,17-19; 2. Petrova 1,2.3). Pokrenuta od Boga, biblijska duhovnost je svesno hodanje sa Bogom tokom kojeg uživamo u Njegovom čudesnom prisustvu i živimo oslanjajući se na Njega. Sveti Duh nam, preko Pisma, otkriva duboke tajne Božje (1. Korinćanima 2,9.10; Efescima 3,14-20; 4,13), našu grešnost i izgubljenost, i našu potrebu za Spasiteljem Isusom Hristom koji je na sebe preuzeo naše grehe i umro umesto nas (Jovan 3,16.17; 16,8-11).
Biblijska duhovnost se dalje produbljuje tako što Sveti Duh podstiče duhovne želje i navodi nas da razmotrimo i prihvatimo uputstva iz Božje pisane Reči (1. Korinćanima 2,13; Jezekilj 37,4-6; Efescima 6,17; Jevrejima 3,7; 4,12; 6,4. 5; 2. Petrova 1,21), i da posmatramo i doživimo Božji karakter ljubavi (2. Mojsijeva 34,6.7; Rimljanima 5,5; 1. Jovanova 4,16). Posmatranjem Božjih osobina (1. Dnevnika 29,9-13; 2 Korinćanima 13,14; Jevrejima 12,2; 1. Petrova 1,2; Juda 20; Otkrivenje 1,4-6), mi se menjamo iznutra (2. Korinćanima 3,18), preobražavamo se obnovljenjem svog uma (Rimljanima 12,1.2), pri čemu naše viđenje Boga čini da duh ovog sveta (1. Korinćanima 2,12; Efescima 2,2; 1. Jovanova 4,3) izgubi svoj uticaj i silu nad nama (Rimljanima 6,11-13; 8,10; Efescima 2,1-10; Galatima 6,14). U vezi s tim, Elen Vajt izjavljuje: „Dok razmišljamo o Spasiteljevom savršenstvu, poželećemo da se potpuno preobrazimo i obnovimo prema slici Njegove čistote“.4 Na taj način, ego se razapinje sa Hristom, a Hristos živi u nama (Galatima 2,20). Pokajani grešnici doživljavaju blagoslovenost i radost (Psalmi 1,1.2; 32,1.2; Rimljanima 4,7; Filibljanima 4,4), mir sa Bogom (Rimljanima 5,1), sigurnost spasenja (Rimljanima 8,1), odsustvo straha od Božjeg suda (Isaija 35,4; Danilo 7,22; Luka 1,74.75; Jovan 5,24; 1. Jovanova 2,28; 4,17.18), i uzajamnu ljubav (Jovan 13,35). Kad se pozove, Sveti Duh navodi duhovnu osobu da živi u skladu sa svim Gospodnjim zapovestima (Jezekilj 36,26.27; Jovan 14,15), koje je u protivnom nemoguće držati (Isus Navin 24,19). Duhovni rast ima kao rezultat plod Duha i duhovne darove koje Sveti Duh dodeljuje radi službe drugima (Galatima 5,22.23; 1. Korinćanima 12; Kološanima 3,12-15; 2. Petrova1,4-11).
Taj dinamični duhovni život, poreklom od Boga, pruža pobedu nad silama tame (2. Korinćanima 2,14; Efescima 6,10-18; 1. Jovanova 4,4). On prerasta u želju da se predamo Bogu u potpunoj poslušnosti, svesrdnom obožavanju i nesebičnoj službi drugima (Isaija 6,1-8; Matej 25,31-46). Pokajanje, priznanje i posvećenje postaju sastavni deo naše trajne veze sa Bogom (Psalam 32,1.2; Joilo 2,12-18). Za nas je život Hristos (Filibljanima 1,21), i ima razloga da se hvalimo jedino Njegovim krstom (Galatima 6,14; Jeremija 9,23.24). Sve vreme živimo u blaženoj nadi i iščekivanju Hristovog skorog povratka (1. Jovanova 3,3; 1. Solunjanima 4,13-18; Titu 2,11-14; Otkrivenje 22,10-15).
Sve u svemu, božanski ostvaren duhovni život u direktnoj je suprotnosti sa življenjem po telu (Jovan 3,6; Rimljanima 8,5-14; 1. Korinćanima 2,12-14; Galatima 5,16-6,1). Biblijska duhovnost znači biti rođen od Boga (Jovan 1,12.13; 3,5-8; 1. Jovanova 4,7), promenjen blagodaću Isusa Hrista (Rimljanima 12,1.2), potčinjen i poslušan Duhu, živeći saglasno Duhu (Rimljanima 8,4-11), i sledstveno tome, biti osposobljen Duhom da privučeš druge kako bi i oni našli život u Duhu. To je proces posvećenja o kojem Elen Vajt piše: „Posvećenje duše delovanjem Svetoga Duha u stvari je usađivanje Hristove prirode u ljudsku prirodu“.5 Dakle, biblijska duhovnost istovremeno odražava i stvara pogled na svet prema kojem u odnosu između svetog, milostivog i privlačnog Trojedinog Boga i ljudskog bića dolazi do istinskog obnovljenja i isceljenja prekinutog odnosa između Boga i čovečanstva, što se suštinski doživljava u kontekstu velike borbe između Hrista i sotone, dobra i zla.
U svom proučavanju ličnog praktikovanja duhovnosti, mi na Adventističkom teološkom fakultetu podržavamo biblijske principe a odbacujemo nebiblijska shvatanja i uticaje.
U svom razumevanju praktikovanja duhovnosti, podržavamo biblijske primere i učenja, a odbacujemo nebiblijska shvatanja i metode.
Biblijska duhovnost, u svojoj srži, odnosi se na život učeništva koji se svesno živi u okviru ličnog odnosa sa Bogom kroz Hrista posredstvom Duha. Taj život sa Bogom je takav „da se izbavimo iz ruku neprijatelja svojijeh, i da mu služimo bez straha, u svetosti i u pravdi pred njim dok smo god živi“ (Luka 1,74.75). Dakle, biblijska duhovnost obuhvata obraćenje, opravdanje i posvećenje (1. Korinćanima 6,11). Ona podrazumeva sve što jesmo i što radimo u životu, jer čak i ono najobičnije odražava naše duhovno usmerenje.
Biblijsko učenje u pogledu duhovnosti naglašava Božju inicijativu prilikom uspostavljanja odnosa sa čovekom i pruža mnoštvo primera o tome kako možemo duhovno rasti „dokle dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanje sina Božijega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta visine Hristove“ (Efescima 4,13). Prema tome, duhovna osoba je ona koja je obraćena Bogu, koja od Njega prima novi život, koja teži da neprestano boravi u Božjem prisustvu, koja je zahvalna na Njegovim darovima, koja voli istinu, pravdu i službu, koja je odnegovana biblijskim praksama kroz koje Duh Sveti deluje, i koja je ponizno svesna sopstvene slabosti i neznanja (Mihej 6,8; Matej 25,35.36).
Biblijska duhovnost u smislu hodanja sa Bogom podrazumeva odnos sa Bogom kakav su imali Enoh i Noje (1. Mojsijeva 5,22; 6,9) – razgovarajući sa Njim, verujući u Njega i aktivno tražeći Njegovo društvo u svim okolnostima života. Ne moramo da idemo nigde posebno, niti da radimo nešto izuzetno da bismo potražili Boga. On traži nas preko svog Svetog Duha i mi odgovaramo na Njegovu ljubav koja nas neprestano privlači. Odgovaramo Mu u veri (Jevrejima 11,6), tako što razgovaramo s Njim kao s prijateljem (Jovan 15,15) u vidu formalne ili neformalne molitve, čitanja i dubokog razmišljanja o Njegovoj reči kao što je činio David (Psalam 119,97); tako što priznajemo svoj greh i prihvatamo Njegovo očišćenje (Psalam 51), hvalimo Ga (Psalam 146,2), sastajemo se sa Njegovim narodom (Matej 18,20; Jevrejima 10,25); i služimo Bogu i ljudima (Jakov 1,27; 2. Petrova 2,11.12; 1. Jovanova 3,16-19).
Adventisti sedmog dana visoko cene uvide koje Elen Vajt pruža na temu biblijske duhovnosti. Neki od najboljih materijala u vezi sa različitim duhovnim disciplinama i duhovnim rastom mogu se naći u sledećim knjigama: Vaspitanje, str. 250-261 orig; Selected Messages, bk. 1, p. 121; Put Hristu, str. 85-101 orig.; Testimonies for the Church, vol. 2, p. 315; Misli s Gore blagoslova, str. 102-122 orig.
1 Svi biblijski tekstovi citirani su iz prevoda Daničić – Karadžić.
2 Ellen G. White, „Blessed are the Meek“, Signs of the Times, August 22, 1895.
3 White, Testimonies for the Church, vol. 2 (Mountain View, CA: Pacific Press Pub. Assn., 1948), 315.
4 Elen G. Vajt, Put Hristu, str. 88, 89 orig.
5 Elen G. Vajt, Pouke velikog Učitelja, str. 384 orig.
6 Elen G. Vajt, Vaspitanje, str. 297 orig.
mr Dragan Grujičić, prodekan Adventističkog teološkog fakulteta
Preuzmite izjavu u PDF formatu